CULMEN.info

Tama guta doline ispod mene Samo su još okolne padine iznad mene obojani crvenim i žutim tonovima zalazećeg sunca. Posvuda su razbacane ogromne gromade grubog i oštrog kamenja. Tražim prolaze među stijenama a odmaram se na najravnijim dijelovima. Tišinu rane večeri paraju reski udari kotrljajućeg kamenja.

Uokolo se previjaju pramenovi bijele magle. Brzo se prevaljuju preko grebena. Kako se koja masa prebaci na drugu stranu, nestajući iz vidokruga, nove nepregledne količine bjeline popunjavaju ispražnjeni uznemireni prostor. Nemože se pogoditi koje je doba dana. Hladnoća je velika. Pred mojim se očima svinulo čitavo paperjasto selo.

U sumrak bih se rado dokopao bilo kakvog skloništa. Makar i samo privremenog pribježišta. Pričinilo mi se da u blizini postoji neka naseobina. Nastavio sam puzati sve dok nisam stigao do ruba jednog malog nepalskog sela. Pomislio sam s olakšanjem da ću se barem ove noći dobro i sigurno smjestiti. Naseobina se sastojala od svega nekoliko gusto zbijenih drvenih kućica.

Ledi se krv u žilama. Noć je nevjerojatno hladna. Ne zna se koja je već po redu. Vidljivost je slaba. Uokolo neprozirno gusta magla. Nema ni zvijezda ni mjeseca. Rupe od leda, snijega i kamenja su jedino pribježište. Odjedanput, u tami se pokrenula prijazno nasmijana osoba. Iz daljine, kroz maglu, prepoznajem kolegu iz ekspedicije.

Pri padu nisam zaboravio tko sam. Ali o vlastitoj osobnosti nije trebalo voditi računa. Nije bilo potrebe prisjećati se svojega imena, mjesta i datuma rođenja, niti ostalih pojedinosti iz svoje prošlosti. Spol je bila neodredljiva i beznačajna osobina. Prošlost nije iščezla. Samo je uzmaknula pred sadašnjošću.