CULMEN.info

Kao da je odmah nastupio dan punog svjetla. Jutro je preskočilo svanuće Nebo je gotovo potpuno vedro. Prolijeće samo poneki brzi paperjasti oblak. Oblake brzo gutaju vrtložni vjetrovi. Sunce se čini da je negdje iza mene. Smeta mi njegov preveliki sjaj. Ugodno je kada ga zakloni oblak. Nema veselja zbog dolaska dana. Ali je ipak prošla prva himalajska noć. Ne mogu se prepoznati nikakvi nagovještaji radosti ili tuge. Ne razvijaju se uobičajena raspoloženja.

Spasitelja nema niotkuda. Nepalci i njihova kuća na grebenu su i dalje na mjestu. Sada je prilika. Morao bih nešto poduzeti, nekako krenuti. Mnogo vremena prolazi u neodlučnosti. Brza pomoć i spas nisu previše izgledni. Preduga izloženost lošim uvjetima povećava pogibelj. Hladnoća i glad bespovratno i nenadoknadivo troše snagu. Ne znam kako da pomognem drugu u nesvijesti. Ne mogu ga niti pokrenuti niti dignuti. Kako ga mogu ostaviti u takvom stanju i krenuti nekamo?

Nekako od toga doba se više nisam snalazio u vremenu. Proticanje vremena se nije moglo povezivati sa zbivanjima oko sebe. Bez sata bi se samo pozornim praćenjem redosljeda događaja moglo ocijeniti proteklo vrijeme. Znao sam za prvi dan, za prvu noć, i za jutro odluke prije polaska na put.

Žudno sam gledao prema dolini tražeći znakove ljudskog prisustva. Bilo kakvog traga. Na spasitelje koji bi došli po mene, zbrinuli me i vratili natrag u raniji život, nije se moglo računati. Na spuštanju u dolinu vlastitim snagama sam ustrajavao svim svojim bićem. Moji su pomagači postali imaginarni. Pojavljivali bi se povremeno i nenadano, ali ne i neželjeno.

U vidokrugu bez suparnika dominira masiv Annapurne. Svaki put kada otvorim oči, danju i noću, ugledam njezin kristalni vrh kako para visine. Dugo moram dizati glavu da pogledom obuhvatim cijelu planinu. U nozdrvama osjećam ledenu oštru čistoću zraka. Strujanje zraka ne djeluje na osjetila. Oblaci nošeni oštrim visinskim vjetrovima brzo prelijeću nebom.