U selu Mannangu naša je grupa navratila u međunarodnu školu za visinske vodiče. Škola je smještena u jedinoj građevini na našemu putu od tvrdog materijala i namijenjena je za osposobljavanje pripadnika naroda Šerpa za sudjelovanje u međunarodnim ekspedicijama koje u ovim krajevima predstavljaju značajan izvor prihoda. Osnovali su je naši prvi susjedi Slovenci u okviru međunarodne pomoći za razvoj gorskog turizma u Nepalu. Na svakom koraku nailazimo na tragove njihova nedavna boravka. Između ostalog i nešto europske hrane i slovenskog sira.

Hranu smo u početku s čuđenjem, a potom s veseljem trošili.

Doznali smo da su naši prijatelji iz prethodnice hrvatske ekspedicije na Annapurnu nedavno već prošli prema svom baznom logoru. O skijaškoj ekspediciji na Kang Guru, koja je dolazila iz drugog smjera, još nije bilo vijesti. Nedaleko od škole je selo Pisang iznad kojeg se uzdiže priželjkivani vrh Pisang Peak, o kojem smo sanjali i slušali priče još u Kranju od jednog od najvećih slovenskih alpinista, danas pokojnog Nejca Zaplotnika. Šestisućnjak, točnije 6093 metara. Pogledi nam se i nehotice svaki čas usmjeravaju prema vrhu sa snježno bijelom kapom. Uspoređujemo ga sa znanim nam slikama i opisima, te s našim predodžbama. Na putu od Mannanga prema Pisangu, naišao je jedan američki liječnik i planinar, koji je prije par dana je bio na Pisang Peaku. Kaže da gore, pri samom vrhu ima neugodnog leda i da nije posve bezopasno, no prečusmo upozorenje. Po vlastitim riječima, bavi se ispitivanjem ponašanja ljudskog organizma na velikim visinama. Ponudio je da nam nekom zgodom izloži svoja saznanja o visinskim tegobama.

Pisang Peak nije dio nekog velikog planinskog lanca. Šiljatim vrhom samostojno para nebo. Ljubitelji ga visina iz naše grupe odmjeravaju sa znatiželjom i s čežnjom. Planinari su u blizini privlačnog vrha šutljiviji nego inače. Svatki na svoj način, u svojoj glavi proživljava odluku o usponu na vrh ili o odustajanju. Razmišljanja penjača o neodoljivom zovu visina spadaju u osobna pitanja o kojima se obično ne raspravlja otvoreno i na glas. I kada se postiže velika bliskost među penjačima, za vrijeme dugih hladnih noći u planinskim bivacima, kada se dijeli zadnja hrane i tekućina, pojedinačni porivi i razlozi penjanja ostaju nepodjeljive tajne. Razgovori o penjačkim doživljajima, prepenjanim smjerovima, o ljepotama i izazovima planinskih visova, na pristojan način otklanjaju interes s osobnih poriva koji se ne mogu jednostavno priopćiti. Ne zato što se ne bi htjelo, već više zbog toga što se obično radi o složenim, višeznačnim osjećajima, za koje se teško nalaze odgovarajuće riječi.

Pogled sa krova penjačke škole u Mannangu na Pisang Peak prije donošenja odluke o usponu


Pitanja o smislu penjanja ne treba postavljati planinarima. Znatiželjnici koji ne osjećaju zov visina bit će nepovjerljivi prema površnim pojašnjenjima o prirodnim ljepotama. Penjači se uzdaju u slutnje o povezanosti planinara sa svijetom planina. Prema toj slutnji, sklonost i ljubav planinara prema vrhuncima, priroda bi trebala uzvratiti sigurnošću penjača pri usponima. Takva varljiva, nikada potvrđena nada, u koju se mnogi penjači uzdaju, podstrek je za pronalaženjem sve većih alpinističkih teškoća. Penjači koji uspjevaju, vjeruju da im planine ne povrijeđujući ih, uzvraćaju naklonost. U slučaju nesreća u planinama, penjači preispituju svoje osjećaje prema izazovnim visovima. Da li su se samo trudili i željeli voljeti po svaku cijenu, ili su se duboko i s povjerenjem prepustili nepatvorenim osjećajima prema prirodi i planinama? Izgleda da oni koji uspjevaju moraju bez ograničenja vjerovati da ih čuvaju gorski duhovi, ma šta to bilo u svjesti ljudi.

<- Putovanje po Nepalu

-> Zadnje pripreme