Za one koje zanimaju ovi udaljeni krajevi, slijede sažeti opisi putovanja po trekking ruti oko Annapurne. Predočeni su važniji datumi i geografsko nazivlje, prema vlastitim dnevničkim zapisima.

Na putovanje po poznatoj planinarskom turi oko Annapurne, krenuli smo 21.09.1982. oko 15 sati. Već nakon jednog sata hoda, stigli smo u tibetanski izbjeglički kamp. Tibetanci su se ovdje naselili nakon progona kada je Kina preuzela upravu nad Tibetom. Uz put ima dosta svratišta u prizemlju stambenih kuća, gdje se obično serviraju domaća hrana i čaj s jakovim mlijekom. To je vrlo ukusan, a po svemu sudeći i hranljivi napitak. Glas o nailasku nove grupe putnika širio se brže ispred nas nego što smo hodali. Brojna su svratišta uglavnom odmah bila pripravna, što podrazumijeva i nove više cijene za strance. Priručne su se prodavaonice suvenira zagonetno pojavljivale uvijek uoči našega nailaska. Pretežito su na prodaju nuđeni nepalski "kukri" noževi i razni molitveni pribori. Ponositi vlasnici rijetkih tranzistorskih radio prijemnika rado pokazuju svoj imetak. Na sve strane je puno tekuće vode, s brojnim vodopadima.

Neki su potoci dublji, pa se moraju skinuti cipele da bi ih se pregazilo. Na samom smo početku, prošli kroz lijepa i napredna sela Naudanda, Khare, Chandrakot i stigli u mjesto Birethanti. Ispod nas u dubini teče srebrna nit rijeke Modi Khola koja se spaja sa isto takvom niti svoje sestre Bhurungdi Khola. Nakon oštrog uspona ušli smo u mjesto Ulleri, na 2097 metara visine. Nakon toga, dio je strmog, uglačanog kamenitog puta vodio kroz predjele vlažne i tamne džungle. Okolo je raslo golemo raslinje. U tišini džungle, skupa sa šerpama, promatrali smo igru bijelih majmuna visoko u krošnjama drveća. Međutim, istovremeno su nas neprimjetno napadale pijavice, na lokalnom narječju zvane "dzuga". Tanke su kao niti i s lakoćom prolaze kroz materijal naših odjeća i uvlače se pod kožu. Skidaju se ili solju ili ih se pali plamenom žigice. Nakon polumračne džungle, dalje se pružaju magloviti krajolici. Visoke se obrađene zaravni sa zelenom mladom rižom prostiru do oblaka. Gdje god u selima ima malo ravnijeg terena, igra se nogomet ili košarka. U lokvama vode, namaču se goveda. Po onome što se da vidjeti, Nepalci su veseli i sretni ljudi. Nakon kraćeg zadržavanja u mjestu Nayapani, u susjednom mjestu Ghorepani našli smo ugodno svratište. Osvježavali smo se kraj velike otvorene vatre u samoj kući. Pješačenje smo nastavili preko mjesta Sikha, odakle se put strmo spuštao ka utoci rijeke Ghar Kola u Kali Gandaki. Na ušću dviju rijeka, visoko među oblacima su i dva viseća mosta. Čelična užad su jaka, ali daske po kojima se hoda su rijetko postavljene i ne odaju dojam čvrstoće. Ipod naših nogu su ponori od više stotina metara. Divlje rijeke na dnu klisura nisu tihe i smjerne kako se nama čini, nego su tako duboko da njihov huk ne dopire do prolaznika na mostu. Uskoro smo stigli u mjesto Tatopani, što na nepalskom označava termalne izvore, kupališta s toplom vodom. Spavali smo u domaćem svratištu. Čisto je i uredno. Nigdje na prozorima nema stakla, nego drvene platice. Općenito u Nepalu ima malo drva i mnogo se koristi. Kupali smo se u obližnjem izvoru, koji je uhvaćen u izdubljenu drvenu oblicu. Dalje nas je put vodio kroz duboku dolinu rijeke Khali Gandaki. Tmurni oblaci oko nas nisu bili nisko, več smo mi bili visoko, među njima. Srećom, oblaci su se uskoro razišli, gurajući jedni druge kao da im je tijesno među planinskim visovima. Ostavili su nama, putnicima namjernicima neograničene i neremećene vidike. Izgledalo je kao da nemilosrdni teški, tamni oblaci, istjeruju nježne i mnogo brže paperjasto bijele oblake, a da bi na kraju svi nestali u vrtložnim vjetrovima. Prošli smo kroz mjesto Kapchepani, gdje su nebrojeni mali i veliki vodopadi jurili u dolinu. U jednom slapu smo se otuširali pod jakim mlazom slobodno padajuće ledene vode. Na visinama od preko 4000 metara, vode se smatraju čistima i pitkima, bez po bjelce opasnih nametnika. Nakon prolaza kroz mjesto Ghansa i kratkog laganog hoda stigli smo do sada najvećeg visećeg mosta preko bezimene rijeke. Put preko mosta vodi ravno u mjesto Lete, punom vlage i neudobnom za boravak.

Trekking Permit nepalskog ministarstva turizma


Prvi puta se na našem putu ukazala Annapurna sa svoje jugozapadne strane. Vidi se prvo njezin južni vrh kojeg nazivaju Ganesh, visine 5041 metara a nešto kasnije i zapadni vrh Nilghiri, visine 6940 metara. Iza Nilghirija, proteže se Tilitcho ledenjak, sa velikim ledenjačkim jezerom istog imena. Ispred nas, prema sjeveru je Tukuche Peak od 6820 metara. Iza njega je predio tajanstvena imena Rikha Samba - Skrivena dolina. Ušli smo u predjele najvećih i najljepših vrhova na svijetu. Na mahove se pojavljuju mnogi legendarni vrhovi Himalaja. Jedni drugima otimaju vidik, nadmećući se veličinom i ljepotom. Na čas se pojavljuje vjerojatno najlepši prizor na našem putu. Za Nepalce sveti vrh Machapuchhare visine 6983 metar. Zastrašujući i neosvojivi Riblji rep. Na njega nikada nije stupila ljudska noga. Prolazimo bez daha i riječi, puni strahopoštovanja prema netaknutoj i nedodirljivoj svetoj ljepoti. Daleko, u sjeni nijemo čući Daulaghiri. U mjestu Kalopaniju doručkovali smo domaću hranu: jedno jaje, kuhanu rižu s povrćem i čaj. Ukusno. Preko brojnih mostova, stigli smo u Larjung, budustičko svetište u kojem se čuvaju vrijedne knjige i budin kip. Dežurni monah je voljan da nas pusti u razgledanje unutrašnjosti tek nakon novčane naknade, ne tako male. Zastali smo nakratko u velikom mjestu Tukuche, sa školom i nogometnim igralištem.

Dječica

Dok smo se odmarali na trgu, prilaze domaći ljudi i pitaju da li nam mogu pipnuti dlake na prsima. Jako ih zanimaju kosmata prsa, budući da oni toga nemaju. Nedugo potom, U Marphi, bijelom biseru Himalaja, nailazimo na plantažu jabuka. Kupili smo nešto jabuka. Naši nosači su jako sretni što smo ih ponudili jabukama. Za njih su jabuke izraz velikog luksuza.

Dolina rijeke Khali Gandaki

Usput smo na planinskin stazama susretali mnoge putnike. Domaće stanovništvo prenosi robu i terete za svoje potrebe. Planinskim stazama hode i brojni namjernici privučeni neodoljivim čarolijama novog iskustva i u potrazi za nedoživljenim ljepotama. U Jomosom, najveće mjesto na ovom putu, ušli smo 27.09.1982. Mjesto ima zračnu luku, banke i brojne hotele i svratišta. Unatoč živosti, samo mjesto se ne izdvaja ljepotom. Dio naše grupe ostao je u Jomosomu čekati zrakoplov za Katmandu. Drugi je dio nastavio put prema visokim himalajskim prijevojima koji vode do nedavno zabranjenih područja. Kroz pokrajinu Mustang, dugo vremena potpuno zatvorenu za strance, preko svetišta Muktinath uspinjali smo se prema najvišem prijevoju na našem putu. U samom svetištu je brojno molitveno kamenje i molitveni valjci, vodenice i vjetrenjače. Na njima su zapisane molitve, koje do bogova kojima su namijenjene stižu posredstvom gibanja koje izazivaju prolaznici, tekuća voda ili vjetrovi.


Posljednje kupanje uz put

Prenoćili smo u usamljenoj kući, pod samim prijevojom. Domaćinima nije lako živjeti u tim uvjetima. Nije bilo mjesta za sve, pa su neki morali prespavati u šatorima. Po noći je pao snijeg. Okolo se šeću dugodlaki jakovi. Ta su visinska goveda koja spavaju vani jako otporna na hladnoću i prorijeđeni zrak. Himalajskim stanovnicima su od ogromne koristi. Čim je jutarnja hladnoća malo popustila, krenuli smo prema sedlu prijevoja. Prijevoj Thorong La na 5416 metara smo prešli tresući se od hladnoće i prorijeđenog zraka. Na sebe smo obukli sve što smo imali toploga od odjeće. Nešto smo od odjeće dali i nosačima, inače bi išli goli i bosi. Za mnoge u grupi je to najveća dosegnuta visina do tada. Brzo smo se spustili na drugu stranu prijevoja preko golemih sipara od sitnog ali i nešto većeg kamenja. Pred nama se prostirao lagani dio puta dolinom rijeke Jhargeng Khola, pritoke rijeke Marsiandy. Put vodi kroz lijepa obrađena polja. Uz put rastu pšenica, kukuruz, krumpir i lijepo, sitno ljubičasto cvijeće marihuane. Ispod nas su zemlju parale duboke provalije, a u daljini prema Manangu, vidjele su se neobične pješčane geološke formacije. Na sjeveru pogled priječe Roc Noir i "Glacier Dome" visine 7485 i 7193 metara, a nešto dalje Ganga Purna od 7455 metara i Annapurna II visine 7585 metara. Konačno smo stigli u lijepo mjesto Manang, gdje ljudi žive u solidnim drvenim kućama, s terasama okrenutim prema nutarnjim dvorištima. Našli smo smještaj u jednoj takvoj kući. Na terasi je domaćin mukotrpno štavio jakovu kožu neprestano je savijajući preko svojih leđa. Večeramo krumpir... ... ... ...

To su zadnje zapisane riječi, i to je kraj dnevničkih zapisa. Datum zadnjeg zapisa je 29.09.1982.

<- Polazak

-> U podnožju, zov visina